Naime, bosanskohercegovački obavještajno-medijski establišment ponovo je aktuelizirao rasprave o vehabizmu i famoznim vehabijama, i ponovo se digla prašina koja se bila dobrano stišala nakon rezolutnog stava Islamske zajednice o nepostojanju vehabizma u BiH, i nakon propale medijske hajke vođene preko neslavno ugaslih elektronskih ''pećnica'', pa do njihovih jedva tinjajućih printanih ''žiški''. Aktuelna medijsko-obavještajna kampanja pokrenuta je na osnovu nedavnog događaja pred Carevom džamijom kada je grupa od pet-šest mladića koji uče kod hafiza Jusufa Barčića, svršenika Medinskog univerziteta, Allah mu podario Svoju milost i dobrotu, pokušala, nakon što nisu dobili saglasnost imama Careve džamije, tj. Medžlisa Islamske zajednice u Sarajevu, ostati u džamiji nakon ikindija-namaza i održati predavanje. Tom prilikom nije se dogodio nikakav incident, niti išta spektakularno što bi izazvalo pozornost šire javnosti, osim što su učenici hafiza Barčića verbalno i glasno izrazili svoje nezadovoljstvo odlukom Medžlisa IZ u Sarajevu da im se zabrani održavanje predavanja.

Međutim, obavještajne službe i novinari gladni plasiranja ekskluzivnih informacija, posebno kada su u pitanju vehabije, uspjeli su to prikazati kao opasan incident i još jedno događanje vehabizma u glavnom gradu BiH, pa su ''na vrijeme'' željeli da alarmiraju i upozore javnost na nepostojeću opasnost. Nažalost, uspjeli su u svojim prljavim namjerama. Uspjeli su za svoje ciljeve iskoristiti i visokopozicionirane službenike Islamske zajednice, a i daiju, tj. misionara koji djeluje izvan zvaničnih institucija Islamske zajednice. Zbog toga želimo ukazati na propuste i jednih i drugih, osjećajući to kao bratsku obavezu. Kao prvo, Jusufu Barčiću, kao hafizu, nije se smjelo dogoditi da bude iskorišten od strane medija.

I malom djetetu je jasno da domaći mediji ne prakticiraju realno, objektivno i dobronamjerno prenošenje, prikazivanje i analiziranje događaja ili bitnih pojava u društvu čiji su glavni akteri Bošnjaci. Domaći mediji, koji su potpomognuti mnogobrojnim međunarodnim, vladinim i nevladinim organizacijama, u okviru zacrtanih antiislamskih propagandnih ciljeva koriste svaku priliku da daije i njihove pristalice predstave kao militantne, agresivne, nekulturne, asocijalne, neuredne i nepismene tipove.

Drugo, nije uvijek najbitnije djelovanje samo po sebi ili prenošenje Allahove vjere s ciljem da se zaradi sevab i da se postigne određena korist ukoliko će to djelovanje prouzrokovati stanovitu štetu, jer je po islamskom učenju važnije izbjeći štetu, posebno ako je ona opća, od postizanja koristi. Ukoliko su iz određenih razloga zabranjene bilo kakve vjerske aktivnosti u Carevoj džamiji bez odobrenja IZ-a, pa postoje džamije i mjesta gdje to nije zabranjeno i gdje će se u potpunosti postići željeni cilj, tj. izbjeći će se svaka moguća šteta, a ostvariti korist. To je pravilo koje se mora uzeti u obzir u da'wetskom djelovanju ukoliko se računa na uspješno dostavljanje poruke. Treće, potpuno je prirodno i normalno da svaka organizacija, udruženje i ustanova, pa tako i Islamska zajednica, ima svoj unutrašnji red koji se mora poštivati. Neprirodno i nelogično bi bilo da on ne postoji, pa da radi šta ko hoće i kako hoće. Takav odnos prema životu u potpunoj je koliziji sa islamskim učenjem. E sad, druga je stvar je li taj kućni red, pošto se radi o vjerskom objektu, u potpunosti u skladu sa islamskim propisima ili nije. Ako nije, za to će biti pitani odgovorni ljudi iz Islamske zajednice, i ako nije, ne može se on nasilu promijeniti, a posebno ne uz pomoć bosanskih medija.

Ovaj nesporazum se morao rješavati kroz neposrednu komunikaciju i dijalog sa odgovornim ljudima u krovnoj muslimanskoj instituciji u BiH, i strpljivosti i mudrosti na tom kursu ne smije manjkati posebno kod ljudi kojima je Allah iz Svoga obilja podario islamsko znanje, da ga u svom životu primjenjuju i da druge na najljepši način podučavaju. Svakom muslimanu mora biti jasno da je u islamu važnije ispravno razumijevanje vjere i vjerskih propisa nego samo poznavanje tih propisa. Jer, od ispravnog razumijevanja vjere zavisi i ispravnost njene primjene u vlastitom životu i njeno prenošenje drugim ljudima. Često puta pogrešno razumijevanje šerijatskih dokaza može izazvati loše posljedice, iako se ti dokazi teoretski dobro znaju.

Općem medijskom pritisku i antiislamskoj kampanji ovaj put su podlegli i neki čelnici Islamske zajednice, i ta činjenica je sama po sebi zabrinjavajuća. Medžlis Islamske zajednice u Sarajevu nije smio dozvoliti da bezazleni nesporazum među muslimanima mediji predstave kao sukob koji bi mogao imati tragičan epilog. Nisu to smjeli iz više razloga, a glavni razlog je to što se na taj način opasno podrivaju temelji našeg muslimanskog jedinstva i što se tako daje publicitet nečemu što nikako ne spada u prioritete niti probleme od kojih zavisi opstanak države Bosne i Hercegovine, što se na taj način daje povoda i prostora ljudima kao što je predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine Nebojša Radmanović da po Beogradu priča: ''Unutar Islamske zajednice se mora riješiti pitanje ispravnosti pravca islama u BiH''. Kojeg li licemjerstva i drskosti! Radmanović nije našao za shodno da govori o nepravdi i nasilju od strane Pravoslavne crkve prema muslimanima, niti je tražio od svojih popova da uklone crkvu iz dvorišta Fate Orlović, kao i onu u Konjević-Polju koja je sagrađena na muslimanskoj zemlji, već se drznuo da ''popuje'' Islamskoj zajednici o gorućim problemima koje naša krovna vjerska institucija mora pod hitno riješiti. Nažalost, takve istupe u javnosti često puta podržavaju i neki muslimanski intelektualci i analitičari, kao da ne znaju da Radmanoviću jednako smetaju hodže i muftije kao i daije poput hafiza Barčića.

Činjenica da je Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini ogromna institucija ne smije biti opravdanje za zloupotrebu položaja od strane nekih službenika IVZ-a. Jasno je da je teško kontrolirati situaciju na terenu, posebno ako se ima u vidu da unutar Islamske zajednice postoje različite struje, ali i pored toga nedopustivo je da pojedini imami i muftije tumače odluke, rezolucije i fetve Rijaseta i reisul-uleme shodno svom razumijevanju. Na taj način se stanje unutar muslimanskog korpusa ne dovodi u red već se još više destabilizira. Eklatantan primjer za to je nedavna zabrana klanjanja džuma-namaza u Bočinji od strane Zeničkog muftijstva, a na temelju fetve od strane institucije za fetve, tj. fetva-i emina. Takvo tumačenje fetve izazvalo je burne reakcije među širim muslimanskim masama, jer je nezamislivo da krovna institucija muslimana zabranjuje džumu u naseljenom mjestu u kojem postoji mesdžid i svi uvjeti za to, i to po svim mezhebima, a posebno po hanefijskom mezhebu. Još kad se zna da je ta zabrana čitana petkom u svim džamijama pred običnim muslimanskim masama, onda je ibret još veći. Sve ovo nam govori da su pritisci na Islamsku zajednicu u smislu priznavanja postojanja vehabizma u BiH svakim danom sve veći, i sigurno je da će se oni još više intenzivirati sve dok Rijaset, odnosno reisul-ulema ne podlegne pritisku i ne potvrdi ono što od njega traže mnogobrojni istjerivači vještica, tj. vehabija, na našim prostorima. I to pod parolom "“ ako nema vehabija u BiH, moramo ih izmisliti. A da se to ne bi dogodilo nije dovoljna samo dobra volja s jedne strane, već se mora jasno dati do znanja i ljudima okupljenim oko Barčića da se više ne okupljaju u Carevoj džamiji.

Na kraju želim skrenuti pažnju na to da je jačanje bratskih veza među muslimanima, čišćenje srca od zavidnosti, mržnje i licemjerstva, i rad na povezivanju muslimanskih redova i međusobnom pomaganju obaveza svih muslimana, a posebno učenih ljudi, i da naše vjerovanje neće biti potpuno bez toga. Allah, s.v.t., nas upozorava na tu obavezu u Svojoj Objavi: Zato se bojte Allaha i izgladite međusobne razmirice, i pokoravajte se Allahu i Njegovom Poslaniku, ako ste pravi vjernici. (Kur'an) Koliko je važno održavati lijepe i dobre odnose sa muslimanima, i od kolikog je značaja za zajednicu izmiriti dva zavađena muslimana, govori i činjenica da je Poslanik, s.a.v.s., dozvolio laž, koja je sama po sebi odvratna stvar i veliki grijeh, ako se time želi izmirenje zavađene braće muslimana. Rekao je Poslanik, s.a.v.s., Ebu Ejjubu: ''Hoćeš li da te uputim na djelo s kojim je zadovoljan Allah i Njegov Poslanik?'' Ebu Ejjub je rekao: ''Svakako, Allahov Poslaniče!'' Muhammed, s.a.v.s., mu onda reče: ''Pomiri muslimane kad se zavade i približi ih jedne drugima kad se udalje.'' (Taberani i Bezzar)

I neka naša životna deviza i ideja vodilja bude kur'anski ajet iz sure Et-Tevbe: A vjernici i vjernice su prijatelji jedni drugima: traže da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćaju, i molitvu obavljaju i zekat daju, i Allahu i Poslaniku Njegovu se pokoravaju. To su oni kojima će se Allah sigurno smilovati.

Hatib: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Izvor: Magazin SAFF