Skromnost i čednost, veoma vazne vrline u islamu, postizu se nalaganjem standarda ponašanja i odijevanja za muslimane. Zena koja se drzi naredbi islama, obavezna je da slijedi pravila odijevanja koji se zove hidzab, a ostali nazivi su veo, burdah, ili je oznaceno samo imenom pokrivanje. Ovo je čin vjere i čini da temelj zivota muslimana bude čast, poštovanje i dostojanstvo. Hidzab se smatra oslobođenjem zene, zato što pokrivanje donosi "auru poštovanja" (Takim, 22), a zene se priznaju kao individue koje privlače druge svojim umom i osobinama, a ne " zbog ljepote ili nedostatka ljepote" (Mustafa), i ne kao seksualni objekti.

Suprotno popularnom vjerovanju, pokrivanje zene muslimanke nije tlačenje nego oslobađanje od okova muškaraca i njihovog pomnog ispitivanja i standarda privlačnosti. U islamu, zena je slobodna da bude onakva kakva je u srcu, i oslobođena od predstavljanja kao seksualni simbol i udvaranja. Islam uzdize status zene naredbom da ona "uziva jednako pravo kao muskarci u svemu, ona stoji u jednakom prostoru sa muskarcima" (Navdi, 11) i obadvoje dijele uzajamno pravo i obaveze u svim aspektima zivota.

Hidzab, kao prioritetni i esencijalni dio zajednice, predstavlja najcvrscu kariku koja cuva moralne vrijednosti zene, njene porodice, Sire okoline, pa i samog islamskog drustva. U kontekstu ovoga mogu se navesti brojne izreke Bozijeg Poslanika s.a.v.s., ali jedna od njih najbolje opisuje odnos zene i okoline u kojoj zivi: Od Abdullaha ibn Mesuda se prenosi da je Vjerovjesnik s.a.v.s. rekao: Zena je avret, pa kada izade iz kuce sejtan joj je pratilac... Prenosi ga et-Tirmizi i kaze da je hasen-garib.

Prvi ajet: Hidzab - put ka harmoniji zajednice: ¨A reci vjernicama neka obore poglede svoje i neka cuvaju stidna mjesta svoja; i neka ne pokazuju ukrase svoje, osim ono sto se od njih samo ukaze i neka vela svoja preko grudi svojih spuste..." [Sura-Nur, ajet 31]

Inshaa Allah, ispricacu vam svoju pricu iako nije uzbudljiva. Okej, da pocnemo ispocetka…
Bila sam u petom razredu, gradska srednja skola, dosta prijatelja, nogometaski tim, odbojka i plivanje poslijepodne u bazenu iza nase kuce. U to vrijeme, majka je vidjela da je vrijeme da pocnem nositi hidzab (maramu), ili da bar pocne da mi govori da cu jednog dana to nositi. Pocela je da nas ispituje, koje boje hidzaba bi mi zeljeli da nosimo (ja i moje sestre), na koji nacin da stavljamo iglice i slicno. Dvije sedmice poslije ovakvih diskusija, probudili smo se jedno jutro i nasli je da ceka ispred vrata sa baslijama i hidzabima u ruci. Ja sam odbila, plakala, i osjecala se uplasenom cim bi pomislila na nosenje hidzaba. Ali, nisam imala izlaza, mogla sam ili da idem u skolu sa hidzabom ili da ne idem u skolu nikako.